Dina

Vidim ga
kako opsjednut prašinom
hoda po pustinji
Kao da nikada nije
znao za ono
što se zove dom
i moj dodir
po sljepoočnici.

U daljini se čuju
zvuci i šalom će
prekriti lice, napregnuti
oči  što u zelenilu pokleknuše
nad suhim.

U mojim je mislima
obavijen misterijom,
čujem ga u zvuku ezana,
čujem ga s tornjeva u
podne i prije mraka.

Zorom me sebi doziva
i miris me duhova veže
Za njegove korijene.
Kao da čujem kako
govori dok gledam
kroz prozor nepoznatog.

Ne treba mi više
cijeli Mjesec,
jedna je polovina njegova
dok jaše kroz apokalipsu
na najbržem konju,
uzde drži čvrsto,
dok negdje tamo jaše
šumama
i vodama
i pustinjama
i dinama.