VLAST SE KRIJE IZA TISUĆU VRATA

 

 

krv mi se često žilama

snažno zalijeće pa se sputi

da ne preleti dolinu s tri mrve kruha

stisnutog u orošenoj šaci

jer reći će netko da je sad baš jela

zemlja krije koljena

a prošlo je to vrijeme kad smo živjeli

na naborima dugih suknji

što srču lokve kraj kojih prođeš

ti si ošinuta kao noć

postojanje ti nije trebalo dokazivati

zakucan profil na staru lipu

što smo je preturali po džepima

i traži se za milijardu praporaca

kraj face sapranog Jesuisa

moj poljubac ti klizi kroz prste

i smiješ se:

da će on ušuškati zemlju

za šarene vijugave snove kao rijeke

i da ćemo na njima putovati

proći cijeli život

bez potvrde o bezopasnosti