je i (n)ije

nije da netko nije volio nekog
zbilja, ljubav je bila svugdje:
u friško nalijepljenim pusama
na prazno ustajalo jutro;
u natezanjima oko pravog trenutka
za rastvoriti kišobran
kad se riječi nad nama stanu urušavati;
u uzaludnom štrebanju
točne formule za gravitaciju
(Plovim te? Velomit? Voletim?)
i u općim imenicama našeg rječnika

zavoljeli smo se po pravopisu
pazili da ti imaš i a ja je
la ja a o ti
začahureni u zastarjeli refleks jata
kao da nas treba dobro izlizati
kao da je ovo vani crnobijela priroda
kao dadada

pa ipak
zamjenice su se same određivale
riječi se same razdjeljivale
izmješale iove i jeove
i kad si mi ono sav zbunjen
mjeseći tijesto
iz kuhinje doviknuo
lijubavi, je ljubav ili lijubav?
ova stvarnost zamrznula se u
lijubav

​

vlastito ime rođeno bez velikog slova
dupin iz zamućenih prijevoda
kružnica bez težine kruga
no zašto onda nismo mi
ovi koji lebde između stihova?

svatko je volio svoju ljubav
nabadao veslom oblake na njenoj površini
sastajao se u mračnim ulicama s njom
prostakušom koja se ne zna pošteno
ni predstaviti
i turao joj papiriće u šake
pa bismo se kasnije zajedno rugali njenom
divljem cerekanju
uvjereni da mislimo na istu osobu

nije da netko nije voljela nekog
zbilja, ljubavi je bilo previše
prštala je izvan nas i po filmu kojim smo obloženi
smočivši stranice isplaženog jezika
kao moja najdraža proljetna kiša
ali na kraju, nje je bilo toliko
da više ni sama nije znala
je li ili nije